Potrebe su sve ono bez čijeg fizičkog zadovoljenja ne možemo preživjeti (poput zraka, vode, hrane i sigurnosti). S druge strane, želje su sve ono bez čega možemo živjeti, ali nam život čine ljepšim, bogatijim i kvalitetnijim. Međutim, ponekad nam se u duši dogodi mala zbrka. Iako smo odrasle, fizički i psihički zdrave osobe, dogodi se da neku svoju snažnu želju zamijenimo za životnu potrebu.

Kada nam želja postane pitanje života i smrti. Što se tada dogodi u životu i odnosu sa drugima?
Kada odrasla osoba stavi znak jednakosti između želje i potrebe, ona nesvjesno „zaključa“ svoj odrasli dio sebe. U tom trenutku, ona ne reaguje iz svoje zrele snage, već se u njoj probudi ono uplašeno, malo dijete. To dijete duboko u sebi vjeruje da mu odobrenje, ljubav i pažnja mame i tate (a u odraslom životu: partnera, prijatelja ili kolega) život znače. Kada nam netko kao malima uskrati pažnju, to jeste prijetnja opstanku. Ali kada to isto uvjerenje nosimo u odrasle godine, ono postaje temelj duboke unutrašnje nesigurnosti.

Budući da je ulog postavljen tako visoko – kao pitanje života i smrti – svako odbijanje, svaka izostala poruka ili čak i obična različitost u mišljenju kod druge osobe aktivira pravu paniku. Javlja se osjećaj da se svijet ruši.

Umjesto da sjednemo, udahnemo i riješimo problem kao odrasli ljudi, mi posegnemo za starim, bespomoćnim načinima ponašanja. Ponekad se prenemažemo, pravimo potpuno bespomoćnima ili se uznemirimo samo zato da bismo drugu osobu natjerali da nas „spasi“. Osoba koja na ovaj način zavisi od specifičnih odnosa zapravo postaje taoc vlastitih strahova i maštarija. Njena sloboda pada na nulu, jer je svu svoju radost i mir stavila u tuđe ruke.

Kada se odrasla osoba nalazi u ovom stanju i preuzima ulogu „uplašenog djeteta“ koje želje miješa s biološkim potrebama, dinamika njenog partnerskog odnosa poprima obrise emocionalne simbioze i drame.

U takvom odnosu jasno se prepoznaje što ta osoba govori (verbalni obrasci) i kakve partnere bira, odnosno kako se postavlja u interakciji.
Govor ove osobe natopljen je imperativima, emocionalnim ucjenama, zamjenama identiteta i dramatičnim generalizacijama.
Izgovorene rečenice obično zvuče ovako:
„Ako odeš s prijateljima, to znači da me napuštaš i da nas više nema.“Kako izgleda put do slobode kroz psihoterapijsko savjetovanje?
Kroz poziciju Žrtve i bespomoćnosti:„Ti me uopće ne primjećuješ/ne voliš. Da me voliš, znao bi što mi treba bez da ti govorim.“„Bez tebe ja jednostavno ne mogu živjeti. Moja sreća je u potpunosti u tvojim rukama.“„Ostaviš li me samu s ovim mislima, ti me ubijaš.“
Kroz poziciju Progonitelja (kada se želja ne ispuni):„Ti si kriv/a što se ja ovako osjećam! Uništavaš me svojim hladnim ponašanjem.“„Moraš biti tu za mene kad god mi zatrebaš, to je tvoja dužnost kao partnera.“„Kako možeš misliti drugačije od mene? Time mi pokazuješ da ti uopće nije stalo do nas.“
Kroz katastrofiziranje:„Sve je propalo ako večeras ne provedemo vrijeme zajedno.“

Umjesto ravnopravnog partnerstva dvoje odraslih ljudi, ova osoba stvara odnos koovisnosti u kojem od partnera očekuje da joj bude „svemogući roditelj“ i aparat za preživljavanje. Njezini su odnosi iscrpljujući, obilježeni stalnim igrama unutar Drama-trokuta, emocionalnim ucjenama i potpunom netolerancijom na partnerovu autonomiju i različitost. Zbog straha da svako odbijanje ili odmak znači ugrožavanje opstanka, ona guši slobodu u vezi, pretvarajući partnerski odnos u uzajamno zatočeništvo.

Psihoterapijsko savjetovanje

Razbijanje ove zablude u radu s klijentima zna biti bolan, ali nevjerojatno oslobađajući proces. To je trenutak suočavanja s vlastitom snagom – skidanje s tog nevidljivog, infantilnog aparata za vještačko disanje i odluka da napokon sami udahnemo svoj životni zrak.Ovaj proces rasta odvija se kroz nekoliko nježnih, ali čvrstih koraka:

1. Ugovor i prva podrška: Na samom početku gradimo topao, siguran odnos. Gledamo s čime se sve nosite i pronalazimo tu vašu unutrašnju iskru i odluku da želite promjenu.
2. Prepoznavanje zablude: Polako uočavamo ona mjesta na kojima sami sebi govorite: „Mora biti ovako!“ Pažljivo postavljamo pitanje: „Je li ovo nešto bez čega tvoje tijelo fizički ne može opstati, ili je ovo samo jedna velika, lijepa želja čije neispunjenje donosi tugu?“
3. Odvajanje stvarnosti od mašte: Učimo da potrebe i želje nisu isto. Potrebe su tu za sve nas, one su univerzalne i nužne. Želje su pak naš osobni, obojeni način na koji te potrebe želimo ostvariti.
4. Dozvola za osjećaje: Često se u nama javi snažan otpor. Možda mislimo da nam uskraćivanjem želje netko oduzima pravo na postojanje. Terapeut vam tada daje toplu, ljudsku dozvolu da osjetite svu tugu, ljutnju i razočaranje kada stvari ne idu po našem, uz tihu unutarnju poruku: „Možeš preživjeti i bez ovoga; tvoja vrijednost je neprocjenjiva i ne ovisi o ispunjenju ove želje.“
5. Učenje novog jezika ljubavi i odnosa: Konflikti u komunikaciji najčešće nastaju jer neispunjenu želju doživljavamo kao lični napad i odmah uskočimo u ulogu povrijeđene Žrtve („Nitko ne mari za mene“) ili ljutog Progonitelja („Ti si mi uništio dan!“).

Zato je ključni dio puta učenje nove, zrelije komunikacije. Klijent uči prepoznati kada koristi ucjenjivački rječnik i polako usvaja jezik asertivne želje:

• Uči izgovoriti svoju želju jasno, bez skrivenih prijetnji i manipulacija.
• Uči vježbati strpljenje kada naiđe na odbijanje.
• Shvaća da kada mu netko kaže „Ne“, to nije odbacivanje njegove cijele ličnosti, već samo granica tog drugog čovjeka.
• Prihvaća predivnu slobodu: „Ja sam odgovoran/a za to da brinem o sebi na lijep i zreo način, a drugi ljudi su moji partneri za razmjenu i druženje – oni nisu zaduženi da isporučuju moje želje da bih ja bila sretna.“

Što se nalazi u korijenu tvojih svakodnevnih tenzija? Jesu li to situacije u kojima od drugih očekuješ ono što zapravo možeš pružiti samo sebi? Napravi prvi korak prema svojoj slobodi i unutrašnjem miru. Javi se i rezerviraj svoj termin za psihoterapijsko savjetovanje te zajedno otkrijmo kako svoje želje pretvoriti u zdrave izbore, a odnose u prostor istinske razmjene i ravnopravnosti.