Stvarnost, realnost ili zbilja je skup ili zbroj svega što postoji, svega što je stvarno. To uključuje cjelokupnost svih stvari, struktura (stvarnih i konceptualnih), događaja (iz prošlosti i sadašnjosti) i pojava, bilo da ih možemo opažati ili ne. Koliko netko može opisati i oblikovati vlastitu sliku svijeta, temeljenu na osobnom ili zajedničkom iskustvu, predstavlja osnovni preduvjet za uspostavu povezanosti s drugim ljudima.

Objektivna stvarnost postoji, pa postoji i razlika između (objektivnog) događaja i (subjektivnog) doživljaja. Jedno je objektivan svijet kakav jest, a drugo je naša mentalna slika, predodžba ili prikaz tog svijeta. Kažemo da je neka osoba realistična kada su njezine mentalne predodžbe (percepcija) stvarnosti u skladu sa samom stvarnošću. U terapijskom ili savjetodavnom radu s klijentima, terapeuti često koriste pojmove poput „svijest“, „svjesnost“ ili „biti svjestan“ – za osobu koja ima uvid u stvarnost kaže se da je svjesna.

Kada osoba ima predodžbu o nekom aspektu stvarnosti koja ne odgovara objektivnoj stvarnosti, tada kažemo da nije realistična, da iskrivljuje stvarnost ili je poriče. Osoba kroz opažanje, zamišljanje ili maštu stvara slike o sebi, drugima i svijetu. No, sve ovisi o tome kako razumije te slike – kakvo im značenje, definiciju ili opis pridaje (apercepcija) i kakvu im vrijednost pripisuje (valorizacija).

U doživljavanju stvarnosti važno je da osoba točno percipira stvarnost (percepcija), da joj pripiše točno značenje (apercepcija) te odgovarajuću vrijednost (valorizacija). Zbog toga govorimo o racionalnosti. Osoba je racionalna kada ima točne predodžbe o stvarnosti, kada na temelju tih točnih informacija logički ispravno zaključuje i kada je to korisno.

Komunikacija kao proces oblikovanja stvarnosti u međuljudskim odnosima

Jedan od osnovnih procesa kojima se stvarnost među ljudima gradi i oblikuje jest komunikacija. Njezin stvaralački doprinos leži u simboličkoj razmjeni, kroz koju nastaju značenja i smisao našeg svakodnevnog iskustva. Ono što ljudi međusobno govore, razmjenjuju, izražavaju – sve su to simboličke tvorevine koje oblikuju način na koji doživljavamo svijet i jedni druge. Komunikacija nije samo prenošenje informacija o nečemu što „već postoji”, već je temeljni proces kroz koji ta stvarnost nastaje, održava se, mijenja i preispituje.

Ovaj pogled na komunikaciju nije nov – još su antički sofisti tvrdili da je komunikacija osnovna supstanca ljudskog života, jer kroz nju nastaju društvene činjenice. Kad ljudi razgovaraju, dogovaraju se, sukobljavaju oko značenja i smisla – oni zapravo stvaraju društveni svijet.

James Carey je to izrazio jednostavno, ali duboko: komunikacija je simbolički proces kojim se stvarnost proizvodi, održava, popravlja i transformira. Iako često vjerujemo da postoji „vanjski svijet” koji jednostavno opisujemo riječima, Carey i mnogi drugi naglašavaju da način na koji govorimo o stvarima u velikoj mjeri određuje kako ih doživljavamo i razumijemo.

U svakodnevnoj komunikaciji, ljudi se često nesvjesno sukobljavaju oko smisla i značenja – ne samo riječi, nego i iskustava, događaja, odnosa. Ti sukobi nisu samo lingvistički, već i društveni i emocionalni – jer je značenje povezano s moći, statusom, identitetom i vrijednostima. Jezik nikada nije neutralan – kroz jezik izražavamo tko smo, kome pripadamo i kako vidimo svijet.

Kada komunikaciju promatramo kao društveni proces, uviđamo da u svakom razgovoru postoje okolnosti koje privilegiraju neka značenja dok druga potiskuju. Te okolnosti – koje možemo nazvati kulturnim obrascima – oblikuju naše navike, očekivanja i granice dozvoljenog izražavanja. U svakom društvu, od obitelji do šire zajednice, postoje pravila (ponekad nevidljiva) o tome što se može reći, kako i kada.

Zato su međuljudski odnosi mjesta borbe oko percepcije, apercepcije, valorizacije, samog izražaja, … Kada nekim ljudima nije omogućeno da izraze sebe, da iznesu vlastito viđenje stvarnosti ili da ih se (ne)ozbiljno shvati, to je oblik isključivanja iz zajedničkog. Sloboda komunikacije je ugrožena kada netko sustavno ne smije govoriti, biti saslušan ili imati pravo na interpretaciju stvarnosti.

U bliskim odnosima, u zajednicama, pa i u društvu u cjelini, ograničavanje komunikacije ograničava i stvaranje smisla. Kada ljudi mogu birati samo između unaprijed definiranih, društveno poželjnih izraza i značenja, tada „sloboda izbora” postaje iluzija. Otvorenost za različite izraze, osjećaje i perspektive ključna je za istinsku komunikaciju i zajedništvo.

U demokratskom društvenom okruženju (pa i u zdravim osobnim odnosima), svi bi trebali imati pravo na sudjelovanje u dijalogu. Tamo gdje toga nema, komunikacija postaje jednostrana, kontrolirana, pa čak i represivna. Umjesto razmjene, javlja se nametanje, a umjesto razumijevanja – isključivanje. Isključivanje iz komunikacije znači isključivanje iz zajednice, identiteta i prava da se oblikuje zajednička stvarnost.

Međutim, čak i u takvim okolnostima, ljudi pronalaze načine za otpor, osporavanje i izražavanje vlastitog glasa. Svaki razgovor nosi potencijal za promjenu – za preispitivanje normi, za ponovno pregovaranje značenja, za otvaranje prostora gdje svatko može reći: „Ovo je moj pogled na stvarnost.”

Komunikacija i mediji ne odražavaju stvarnost, već je aktivno stvaraju. U tom procesu, značenja su rezultat stalne društvene borbe, a pristup simboličkim resursima znači pristup moći. Mediji su ideološki aparat – selekcijom sadržaja oblikuju društvene norme, vrijednosti i istine. U demokratskim društvima borba za slobodnu i profesionalnu komunikaciju omogućuje otpor i promjene, dok su u autoritarnim režimima mediji sredstvo represije. Kulturne studije nude konstruktivnu kritiku i prostor za politički angažman protiv hegemonijskih struktura značenja.